17. 10 - 03. 11. 2011. GALERIJA VLADIMIR FILAKOVAC, ZAGREB

Samostalna izložba slika, "sjene interijera"

postava: Svebor Vidmar

tekst: Nikola Albaneže

Što je slika bez sjene? Ostati bez sjene ne vodi ničemu dobrom, pokazuje nam to proslavljena Schlemielova sudbina, a također i ona Andersenova sjevernjačkog junaka na južnome putovanju (zapazimo: iz predjela difuzne rasvjete i slabašnih sjena u zemlje snažnoga svjetla i dubokih, oštrobridih sjena). Međutim, dok literati nisu uspjeli ništa dobro osmisliti za likove bez sjena, likovnjaci su pak sa sjenom – kao imanentno vizualnom pojavom, a ne samo simboličkom vrijednošću – imali, razumljivo, daleko više posla. Slikarstvo je dugo i postupno osvajalo sjenu – od ranorenesansnih okušavanja, povezanih s geometrijskom perspektivom do barokne razigranosti osamostaljenih svjetla i sjene - a onda je naglo napustilo jer je to bilo, navodno, više slikarski, u duhu te umjetničke discipline koja se odvija na plohi, dakle na dvjema dimenzijama. Vrhunac takvih zahtjeva, zasnovanih na formalističkoj estetici, donosi u svojim tekstovima Clement Greenberg; prema njegovu zaključku – proizašlom iz logike svakoga pojedinog umjetničkog medija – slikarstvo se mora usredotočiti na plošnost i obojano polje. Odnosno, njegovim riječima: „Plošnost je jedinstvena i isključiva odlika slikarstva.“ (Modernist Painting, 1960).Međutim, slikarstvo uključuje mnoge odlike, a iluzija među njima - barem za mnoge poklonike slikarskoga umijeća, za uživatelje u njegovoj čarobnosti - nipošto nije neželjena. Da bi se ona postigla neophodna je sjena. Ona omekšava prostor, nježnima čini predmete. Dapače, i oblici koje sama sjena stvara mogu biti tako zanimljivi da postanu temom slike. Uočila je to i slikarica Ivana Ožetski i pristupila problematici na sustavan, nadasve analitički način što konkretno znači da je usporedo primijenila i propitivala četiri varijante odabrane metode koja uključuje trodijelni redoslijed faza: video-zapis, foto-ispis, slika. Od čitave te konceptualne složenosti i strukturalne razrađenosti autoričine ideje (već u nekoliko navrata predstavljene javnosti), ovom prigodom riječ je o radovima koji pripadaju cjelini nazvanoj „Sjene iz ateljea“. Zbog toga samu ideju i čitav kontekst ostavljamo za sada po strani i usredotočimo se na rezultate aktualnoga ciklusa. Prvo valja osvijestiti kompleksnost sjene kao pojave koja iskazuje različita svojstva. Premda na ovom mjestu nije moguće ulaziti u sve nijanse njezina očitovanja, temeljnu podjelu moramo jasno naznačiti. S jedne strane to je tzv. bačena sjena, ona koja je nastala od objekta koji je prepreka na putu svjetlosti te je stoga i takva sjena uvijek veće ili manje izobličenje svoga izvora. Ona ocrtava transformaciju objekta, korak do metamorfoze (u kazalištu sjena stvarno, a zapravo prividno - ostvarene), a njenom bismo obrnutom rekonstrukcijom mogli utvrditi čiji je neumitni pratitelj. Bačena sjena je ona na koju najčešće pomislimo kada govorimo o toj pojavi; nju su na početku spomenuti literarni likovi prodavali (vragu, dakako) ili nesmotrenošću gubili pa je vizualna deformacija simbolički korespondirala s psihičko-moralnom i/li socijalnom deformacijom. Međutim, ne smijemo smetnuti s uma ni onu sjenu koja svako tijelo oblikuje u trodimenzionalnu formu, bez koje se sve svodi na dvije dimenzije. Pomoću nje, tzv. sjenčanja, slikar modelira, bistri i razjašnjava oblike.Ivana se je primarno posvetila bačenoj sjeni. To je i izrijekom ustvrdila nazvavši jedno svoje izložbeno predstavljanje Adumbratio (latinski izraz u značenju skiciranje svjetlom i sjenom). Pa ipak, slike koje razmatramo daleko su slojevitije. Na njima vidimo intimne prostore – od bliskoga plana u kutu sobe ( Plavi prostor ) do širokokutnog obuhvata prostorije (Rondo) - ispunjene svjetlom i sjenama, zapravo njihovim prepletom kojim slikarica stvara potku ugođajima. U prikazu je postignuta uvjerljivost koju možemo okarakterizirati realističnom ili nestvarnom, ali koja također ispunja spokojem ili misterijem, statičnošću ili dinamikom.

Od početne suzdržanosti u pogledu kolorita ( Intimni prostor ), autorica je na pojedinim kompozicijama izvela pravi koloristički krešendo ( Interijer ) snažnih boja. Ujedno je provela uzoran ogled o čisto tonskom, monokromnom slikarstvu (primjerice, Crvena soba ) u kojoj je gradbeni, odnosno razlikovni element gradacija između svjetline i tame što pretpostavlja primjenu i one druge sjene – oblikovne ( Meko svjetlo II ). U svakom slučaju, ostvareno je jedinstvo prostora u cjelini slikarskoga plana. Potaknuti na zaborav ishodišnih motiva, možemo se predati apstrakciji; neobično uspjeloj kombinaciji geometrijskih i amorfnih sastavnica ( Plavi prostor ), prepustiti se kvaliteti likovne površine kroz efekte podslika i rukopisa ( Preklapanja ) ili gonetanju sadržaja u suverenoj, istodobno slobodnoj i suzdržanoj kompoziciji kao što je ona naslovljena Sjene iz ateljea.

Ivana Ožetski dostigla je, nakon početne formalne igre što joj je zaokupila pažnju i privukla svojim mogućnostima, onu jedinstvenost izraza koja je pretpostavka svake uvjerljive umjetničke realizacije.

07. - 30 10. 2011. GALERIJA KOPRIVNICA, MUZEJ GRADA KOPRIVNICE

Samostalna izložba slika iz ciklusa "sjene Alvone" i ciklusa radova "Babel we are not mad with You"

tekst: Draženka Jalšić Ernečić, viša kustosica

Ivana Ožetski je suvremena hrvatska umjetnica koja svoje likovno stvaralaštvo, kreaciju i nemir doživljava sveobuhvatno i analitički. U suvremenom hrvatskom slikarstvu prve četvrtine 21. stoljeća Ivana Ožetski kao sredstvo umjetničke komunikacije ponovno otkriva kritičku i društvenu misao, bez obzira radi li se o radovima u kojima problematizira pitanje pitke vode ili pitanje o osobnim odnosima prema drugim kulturama i jezicima, kulturnom nasljeđu i sjećanjima koja uspoređuje i suprapostavlja sjenama fizičkog svijeta. Slikarstvo i video kao ishodište slikanja sjenama figurativnog svijeta, Ivana Ožetski nadogradila je mentalnim sjenama prošlosti. Pritom su intimizam prostora i intimizam podrijetla i nasljeđa poticaj za umjetničko uranjanje u likovno, prostorno i jezično okruženje čije razumijevanje ne traži uvijek veliku filozofiju i duboke razloge.

Tek odgovor na pitanje “Koliko se stvarno međusobno razumijemo?’’, pri čemu se na razini podsvjesnog prizivaju biblijska vremena u kojima su svi ljudi govorili istim jezikom i međusobno se razumijevali uz volju (ili kapric) Boga Oca Svemogućega, davno, u vrijeme kula babilonskih i nekih drugih duhovnih razina. Okupivši devet autora iz različitih kulturnih i umjetničkih sredina koje je rezidencijalni boravak u Grazu spojio principom slučajnosti, Ivana Ožetski nastojala je utvrditi vlastitu razinu razumijevanja, pa čak i tolerancije, prema različitom i drugačijem, pronaći sebe u drugom, pri čemu je umjetničke izjave (“artistic statements’’) Arpi Voskanyan (Armenija), Wolfganga Grinschgla (Austrija), Igora Savchenka (Bjelorusija), Jeni Noltcheve (Bugarska), Tuuli Sunden Uusmaki (Finska), Azuse Kune (Japan), Juliane Atueste (Kolumbija), Fuston Nasser Mwanze (Kongo) i Dragosa Olea (Ruminjska) koristila kao polje umjetničkog djelovanja na kojem je tražila i prepoznavala vlastite umjetničke misli i stavove, razumljive riječi i pojmove, kako bi u konačnici pomirljivo zaključila “Babel, we are not mad with You’’, uz misao kao se različitosti međusobno nadahnjuju i nadopunjuju. Pitanje komunikacije i razumijevanja “sjena’’ nepoznatih govora osnova su istraživanja autorice koja je preispitivanje prostora fizičkih sjena nadogradila i nadopunila mentalnim sjenama govora. Pritom polazi od jezika i pisma, mogućnosti i moći razumijevanja, naglašavajući zajedničke mentalne kodove i slojevita suosjećavanja u kojima jezične barijere među umjetnicima nisu uvjetno i granice koje dokidaju ili otežavaju razumijevanje.                              Koprivnica, 03.10.2011.

9. 9. - 01. 10. 2011. GALERIE ZENTRUM, GRAZ, U ORGANIZACIJI CCN GRAZ (Cultural City Network)

Izložba slika troje autora pod nazivom "SUN - LIGHT - SHADOW"

tekst: Draženka Jalšić Ernečić, viša kustosica

03. 08. 2011. POSTIRA, BRAČ -  GALERIJA SV. ANTE - Samostalna izložba "Sjene Alvone"

tekst: Draženka Jalšić Ernečić, viša kustosica 

­IVANA OŽETSKI  sjenama Alvone i labinskim akvarelima prepunim sunca i mediteranskog ugođaja, slikanju sjena(ma) pruža nove ugođaje i nova značenja. Bez obzira da li se radilo o pomaku u valnoj duljini spektra, ili je promjena zemljopisne širine i dužine promijenila smjer iz kojeg dolazi izvor svjetlosti, lambda i kut opservacije mogu se iščitati na  slikama Ivane Ožetski. Slikanje sjena poprimilo je tijekom vremena određenu ozbiljnost i širinu svojstvenu znanstvenoj metodi preispitivanja predmeta istraživanja, u rasponu od iskustvenog do psihodeličnog, pri čemu je autorica razvila složenu simbiozu duboko umjetničkog i znanstvenog pristupa promatranja utemeljenom na primarnim postavkama davinčijevske prirode i duha. Promatranje i bilježenje sjena u svojoj osnovi trajno bilježi trenutak nepostojanosti, prirodu u mijeni okupanu svjetlošću Sunca ili zatamnjenu oblakom, zavjesom, zidom ili nečim krajnje nepredvidljivim. Percepcija kao viši oblik promatranja sa svrhom Ivanu Ožetski usmjerava prema poljima metafizike i fenomenologije, a ozbiljnost pristupa kao svojevrsni povijesni i analitički ''revizionizam'' i slikarska kontemplacija o nevidljivoj granici između postojane i virtualne stvarnosti osnovni su okviri u kojima nastaju slike sjena. Okolnosti koje su Ivanu Ožetski iz zatvorenog prostora ateljea odvele pod vrelo sunce labinštine na određeni način pripadaju senzibilnosti New Age generacije, duboko osobnom porivu bijega u netaknutu i čistu prirodu, osamu, otvorene prostore… Ivana Ožetski nastoji savladati jezikom slikarstva svjetlost, zauzdati i zabilježiti ligt of eternity, nastojeći naglasiti postojanje drugih i drugačijih, ako ne viših i bogatijih stanja svijesti u kojem nepredmetni svijet sjena postaje važniji od stvarnog predmetnog svijeta. Pitanje apstraktnog mišljenja ili pomaka u percepciji Ivanu Ožetski odvodi iz sjene zamračene sobe pod jarku svjetlost Sunca, pri čemu titraji oka i valne duljine svijetlosti postaju novi svjetovi u kojima singularnost i prostorno-vremenski kontinuum postaju činjenice, a sjene stvarni opipljivi prostori. Slikanje sjena ili slikanje sjenama izvan okvira podsvijesti svojevrsna je stilska vježba, molitva ili meditacija, opisivanje i prepričavanje vlastitih unutarnjih stanja u kojima je odabir motiva i tema tek pitanje koncentracije i krajnje osobnog odabira umjetnice koja slikajući sjene ostatku svijeta otkriva nove paralelne svjetove koji nas okružuju u svojoj tišini paralelnog postojanja.

18. 03. 2011. BIB STUDIO, GRAZ - Samostalna izložba pod nazivom "Shadow painting"

11. 03. 2011. REZIDENCIJALNI BORAVAK U RONDO-STUDIO GRAZ

Projekt pod nazivom "Babel we are not mad with You" - skupna izložba rezidenata (Juliana Atuesta - Kolumbija, Dragos Olea - Rumunjska, Azusa Kuno - Japan, Ivana Ožetski - Hrvatska)

Nazivom koji nam priziva u sjećanje legendarnu kulu babilonsku - u kojoj mnogi vide izvor svih današnjih jezika - projekt želi postaviti nekoliko likovno koncipiranih pitanja oosobnom odnosu prema jezicima, prema našim sjenovitim sjećanjima i koliko im vjerujemo, prema kulturnom nasljeđu i koliko smo ga zapravo svjesni i prema vlastitim predrasudama koje nas koče da slobodno plivamo...

Živeći i stvarajući kao gostujući umjetnik u Rondo-Studio Graz  početkom 2011 godine, okružena umjetnicima različitih izričaja iz svih krajeva svijeta, shvatila sam da je sve što nas kao individue okružuje potencijalna još nerealizirana ideja, i da ništa ne može biti od nas stvoreno ako već od prije nije sadržano u nama. Mnogih sadržaja koje kao nasljeđe ili stečeno znanje nosimo u sebi u svakodnevnom životu nismo svjesni ali ih koristimo.

Tokom tromjesečnog boravka posjetila sam brojne izložbe, otvorenja, koncerte i  predstavljanja stranih autora u sredini koja voli da ju se naziva "multikulturalnom". Sakupljačka narav sredine i potreba da se na svoj malo ironičan način osvrnem na situaciju i mene je ponukala na sakupljanje. Pisci, fotografi, likovni umjetnici, koreografi...

Nepoznavanje jezika ljudi koji ga okružuju kroz duže vrijeme, čovjeka može natjerati u očaj … Ili ga može potaknuti da od toga nešto napravi. Pokušavajući, u početku bez uspjeha razumjeti jezike na kojim razgovaraju ljudi (umjetnici) oko mene, počela sam te jezike promatrati iz nekog drugog ugla. Namjerno zanemarivši činjenicu da ne razumijem određeni jezik fokusirala sam se na ono što nam je zajedničko - težnja ka umjetnosti. Započela sam sa sakupljanjem umjetničkih izjava (Artistic statements) umjetnika sa različitih strana svijeta koje sam imala priliku susresti (Armenija, Iran, Bugarska, Finska, Bjelorusija, Kongo, Japan, Kolumbija, Južnoafrička rep., Austrija, Njemačka...) Neke sam izjave primila u elektronskom obliku, neke pisane rukom, zadržala sam njihove rukopise i fontove kako bih sačuvala barem minimum identiteta autora.

Primijetila sam da "sjene" riječi koje mogu prepoznati  u različitim jezicima, stvaraju kod mene određene dojmove o njihovim autorima. No, bilo je tu i drugih jezika iz kojih nisam mogla " razumjeti"  gotovo ništa, no, i ti su autori u  meni izgradili određeni utisak… Prema vlastitom osjećaju, oslobođena od predznaka nerazumijevanja, stvorila sam svoj dojam.

Ponekad je dobro ako "ne razumijemo" sve, tako nam ostaje više prostora za  uživljavanje i maštu…

U sljedećoj fazi snimala sam govornike na njihovim materinjim jezicima i njihove slušače sa namjerom da ulovim ozračje Babilonske kule u kojoj sam se nalazila tih dana.

video 6` 18``: Graz, ožujak 2011. autor: Ivana Ožetski, snimatelj: Jadranko Pongrac, montažer: Branko Vuković

Veliko hvala prijateljima umjetnicima koji su velikodušno ustupili svoje umjetničke izjave i time pomogli u realizaciji ovog projekta: Jeni Noltcheva,Tuuli Sunden-Uusimäki, Dragos Olea, Azusa Kuno, Juliana Atuesta, Wolfgang Grinschgl, Arpi Voskanyan, Hambaradzum Voskanyan, Igor Savchenko, Raul Saldarriaga, Fiston Nasser Mwanza.

30. 11. - 13. 12. 2010. NOVA GALERIJA DDT, TRBOVLJE, SLOVENIJA

Samostalna izložba pod nazivom "SLIKANJE SJENAMA I..."

Kustos: doc. Dušan Bučar

Tekst: mr. sc. Enes Quien

Umjetnica Ivana Ožetski ima snažno razvijen istančan eksperimentalni nerv. Kada bismo najkraće morali izreći glavne odrednice njezinoga umjetničkog htijenja, to bi bile riječi znatiželja i eksperiment. Radi se o umjetnici koja se ne opterećuje  teorijskim filozofijskim intelektualnim vratolomijama u smislu da slijedi neku postmodernističku ideologiju, niti je pod utjecajem recimo jednoga Derride, Lyotarda, Foucaulta, Deleuzea ili Baudrillarda. To ostavlja povjesničarima umjetnosti i kritičarima. Jednostavno, urođenom umjetničkom vokacijom, razvijenom i kultiviranom percepcijom, te opremljena emotivnom i strastvenom težnjom k naraciji, ona stvara svoje slike sjena i video radove poput pisca koji priča svoje priče, ili režisera koji režira svoje sekvence. I Ivana u kreativnom procesu naprosto ''fura'' svoj film. Na svaki rad Ivane Ožetski stoga gledamo kao na male sažete, ali briljantne eseje, pripovijetke o prirodi i životu. Njezini su radovi iznad svega poetični i sveobuhvatni, u njima se zrcale životni slojevi, od banalnoga do visoko estetiziranog, koji se prožimaju u čudnom, ali uvjerljivom i sugestivnom skladu. To je umjetnički svijet koji se ponajprije doživljava, a zatim analizira, pri čemu se naknadno otvaraju novi slojevi ljepote. Tu ljepotu možemo pripisati umjetničinoj sposobnosti poniranja u skrivene i poetične ritmove života. Kroz savršenu jasnoću i čistoću izvedbe, radovi Ivane Ožetski odišu jednostavnom poetikom ljudske egzistencije. Jednostavnim, ali značenjem natopljenim gestama oni progovaraju o ekstazi, radosti i sreći postojanja i umjetničkog stvaranja. Uz to, sofisticirano, suptilno i iznimno senzibilno, slike naslikane sjenama kroz stvaralački proces, preoblikuju prirodu u umjetnost (slikanje sjenama), i preoblikuju stvarnost svakodnevice u umjetnost (video). Kist u procesu slikanja sjenama zamjenjuje sjena objekta sama po sebi kao ''slikarsko'' sredstvo, koje u konačnici daje jasne prave slikarske efekte, temeljene isključivo na razini percipiranja, vizualnog uobličavanja i iščitavanja. Sjena ima svoje mnogobrojne teorijske, kulturološke, simboličke, semantičke i semiološke implikacije.[1] No, bez obzira na sve mnogobrojne mogućnosti koje nam motiv sjene eksplicira, Ivana Ožetski nalazi poticaj u svojemu svakodnevnom okruženju. Sve je počelo kada je u svojemu atelieru konstantno gledala kako joj se stvaraju sjene od prepreka, prozorskih rešetki. Prateći tu prirodnu sjenu koja joj je zapravo smetala pri radu, jer je ometala svjetlost, uvidjela je kako je sjena zanimljiv optički i perceptivni fenomen.  Ugljenom je i crnom bojom pokušala prenijeti tu sjenu na platno. No, sjena je nestalna, ona prije svega znači brzu promjenu, nestalnost postojanja, trenutak, treptaj, prolaznost. Kao takva, idealna je personifikacija prolaznosti svega. Ona je simbol protoka vremena, i prolaznosti svakoga života. Ali, kao i sam život ona se pojavljuje i nestaje, pa se opet pojavljuje i nestaje, dakle vječna je pojava. I život dolazi i prolazi, nakon smrti dolazi novi život, obnavljajući se spontano, baš kao i sjena. Sjene koje su padale na oslikano platno – kako sama piše u vlastitim objašnjenjima svojih radova iz potrebe da objašnjava svoje misli i umjetničke težnje – dale su joj ideju da pokuša slikati sjenama. Počela je rezati šablone koje će postavljati na svjetlost da dobije točno određeni motiv sjene koji je oblikovno intrigira. Prvi je bio cvjetni uzorak koji se nekoć koristio za bojanje zidova. Najzanimljivije sjene je „isprintala“ na slikarsko platno, napeto na drveni okvir i premazano terpentinom da miriše kao ''prava'' slika. Rad je - a to je postupak koji je potom stalno koristila – paralelno snimala video kamerom, vizualno prateći proces ''putovanja'' sjene preko površine, ateljerskog zida s ''tapetom'' s cvjetnim uzorcima. Sljedeći rad je U sjeni katedrale  u kojima snima proces rezanja šablona prema slikama iz knjige o gotičkim prozorima. Sjene koje nastaju ocrtavaju likovnu strukturu gotičkoga prozora, s utiskom srednjovjekovnog mističnog duhovnog iskustva, koje je i sadržajna, a ne samo formalna suština Ivaninog eksperimenta. Duhovnost i sakralnost duhovnog života srž su pripovijetke o sjenama katedralnih prozora. Uz to, naglašena je suptilna iluzija i psihički ugođajna ambijentalnost prizora. Treći rad Sjena bar kôda tematizira nešto potpuno suprotno: potrošački svijet današnjice. On je ekspliciran slikama bar kôdova, neizbježnih i svima prepoznatljivih motiva kojim je obilježena sva roba. Zanimljivo je da motiviku bar kôdova dobiva postavljanjem lego kocki koje bacaju sjene točno onakve da podsjećaju (zapravo plastički vjerno dočaravaju) vertikalne linije na bar kôdovima. Nastale slike također snima kao video rad ne bi li analizirala postupak nastajanja slike. Sjene bar koda daju perceptivne i optičke senzacije bliske op – artu, a da to ne žele biti. Žele biti pripovijest o činjenici da su svi ljudi, čitavo čovječanstvo sofisticirani robovi (William Engdahl) potrošačkog društva lišenog duhovne supstance (Naomi Klein).

Video radovi

Ivana Ožetski po vokaciji je prvenstveno slikarica. Kada, promatrajući svijet oko sebe, postaje angažiranom umjetnicom, ona snima video radove, koristeći se kamerom kao kistom. U prvom redu tu je imperativ ideje koju realizira u ovoj ili onoj formi, svejedno. Tehnika će biti tek predtekst za strasno uživljavanje (Einfühlung) i uobličavanje ekstatičnih momenata svijeta i života.[2] Njezina četiri video rada koji traju od 4 do 7 minuta, multidisciplinarni su biseri par excellence. Oni su također na tragu eksperimenta, a govore o dubokoj autoričinoj intimnosti u pristupu umjetničkom stvaranju. U radu Ograničeno kretanje snima svoju malenu kćer u kutiji koja je njezina „soba“ u obiteljskoj kući. Dijete se u tom svom svijetu smije, veseli, pleše, pjeva, crta, a ponekad odlazi u svijet odraslih (svojih roditelja) i nešto s njima komunicira. Vidimo je u kuhinji, kupaonici i dnevnom boravku. No, to je sve njezino ograničeno kretanje. Autorica kao majka postavlja pitanje o odgoju djeteta, što svi mi roditelji kao problem dobro poznajemo. Univerzalna je to priča. Od ogromne želje da djeci pružimo sigurnost, možda pretjerujemo s pažnjom i uspostavljamo kontrolu, koja može djetetu ograničiti slobodu. Ograničeno kretanje je pitanje o tome trebamo li imati nečistu savjest, jer u silnoj ljubavi prema svom djetetu, pretjerujemo ograničavajući mu slobodu.

Video rad Idea (kao naslov knjige Erwina Panofskog) je kaleidoskop s efektima unutarnjeg strukturalnog kretanja. Djeluje poput kristalne kugle, a simbolički bi mogao biti prikaz stiliziranog mozga, mjesta gdje se ideje i rađaju.

Parallel Trip je rad koji je također nastao kao eksperiment. Umjetnica s kamerom na ramenu snima sjenu sebe na biciklu, dok se vozi od atelijera do kuće. Tamni kolorit, sfumatozni, magličasti dojam nekih čudnih fluidnih oblika i sjena koji fluktuiraju radom, djeluju u posljedici snimanja poput nadrealno – oniričkih slika. Kao da su slike nastale psihičko – mentalnom projekcijom, a ne trenutnim noćnim snimanjem jednog krajnje poznatog itinerara.

And last but not least, tu je i rad Lust for Life. Na ovom dirljivom video radu autorica snima jednoga starca koji s jednako tako vrlo starim svojim psom teško, sporo hoda. Pas klipše za njim na uzici, jedva se vuče, pada, posustaje, ali prati starca, do stabla, omiljenog im mjesta za odmor. I tako godinama, uvijek u isto vrijeme prelaze isti put, istom rutinom. Jedino je vrijeme prošlo, oni su ostarili, ali ne predaju se. Autorica se s pravom pita: Ako to nije žudnja za životom, onda ne znam što jest? Svi video radovi mali su eseji o smislu i fizičkog i duhovnog opstanka čovjekovog, njegovoj sudbini, o procesima i mehanizmima funkcioniranja širokog spektra pojava u svijetu, i u životu. Posljednji video rad Lust for Life zaokružuje izniman humanistički umjetničin angažman, visoko razvijenu suosjećajnost, te istančan osjećaj za trenutak. U svakoj prilici, i u svakom slučaju, Ivana Ožetski iznimna je multimedijalna umjetnica, širokih shvaćanja života, pa tako i umjetnost shvaća kao beskrajno polje svoje slobode. Stoga šarolikost i divergentnost njezinih interesa, opažaja, i njihovih umjetničkih interpretacija zapanjuje i nadahnjuje.

[1] O sjeni raspravlja već Leonardo da Vinci u Traktatu o slikarstvu, a spominju je Adorno, Horkheimer, Dieter Kamper, kao semantičke kategorije, Umberto Eco kao semiotičku (znakovnu) vrijednost, a mnogobrojne simboličke vrijednosti sjene postoje u raznim civilizacijama, vjerovanjima i religijama (kod mnogih afričkih naroda sjena je druga vrsta bića i stvari, ona je općenito vezana za smrt; kod Indijanaca se poslije smrti sjena i duša, odvojene jedna od druge, odvajaju od tijela; sjena je u budizmu aspekt yina nasuprot yangu, itd. itd.).

06. - 13. 11. 2009. OTVORENI ATELIER - OŽETSKI, Ivanić- Grad

Samostalna izložba slika iz ciklusa 2007. - 2009.

Kada promatramo prostor oko sebe koncentriramo se na tijela u tom prostoru, ona su u središtu naše pažnje, a vrlo rijetko ili gotovo nikad njihove sjene. Sjena se nalazi u području našeg perifernog opažaja, ona nije u prvom planu, no ona je ta koja je zaslužna za ugođaj i doživljaj promatranog. Kroz svoje radove želim pojavu koja je često u podređenom i perifernom položaju staviti u žarište likovnog promatranja. Taj opažaj na rubu naše vidne percepcije - periferni opažaj, je podsvjestan i upotpunjujući više nego fokusirani opažaj. I kao što finski arhitekt Juhani Pallasma autor knjige "The eyes of the skin"" kaže: "beyond the trees at the corner of our vision lies a preconscious perceptual realm".

Ciklusu "Interijeri 2008." - namjernim susprezanjem od oštrog fokusiranog pogleda,sjene koje su mnogima bliske, prepoznatljive ali dovoljno svakodnevne da se na njih ne obraća pažnja, pružile su mi zadovoljstvo prikazivanja intimističkog ugođaja u svakodnevnim stvarima.

Kao nastavak bavljenja sjenama nastao je Ciklus "Alvona 2009.", u kojem se koristim sjenama iz prirode isključivo kao sredstvom kompozicije. Ulja na platnu, aquareli i grafike nastali su za vrijeme i nakon boravka u atelieru mog prijatelja slikara i galeriste u Labinu. Tom sam prilikom u društvu Vinka i slikarice Tamare O`Byrne iz Austrije koja je u Labin stigla posredstvom Austrijskog kulturnog foruma imala prilike slikati u radnom prostoru drugog umjetnika. Rad u atelieru drugog umjetnika i pored drugih umjetnika pokazao se kao izuzetno nadahnjujući i obogaćujući moment. Upravo je to iskustvo razlog zbog kojeg Vam danas počevši sa svojom izložbom predstavljam ideju o Otvorenom atelieru. Projektom pod nazivom "Otvoreni atelier Ožetski" namjera je uz vlastiti kontinuirani rad, u mojem radnom prostoru nastaviti već započete procese suradnje sa likovnim umjetnicima iz različitih sredina. Nekoliko puta godišnje otvaranjem i ustupanjem svog stvaralačkog prostora kolegama i prijateljima umjetnicima iz zemlje i inozemstva za prezentaciju njihovog rada obogaćuje umjetnika i posjetitelja za još jedno novo iskustvo. Prijatelji slikari, kipari, grafičari, fotografi ili video umjetnici kao gosti "Otvorenog ateliera" s vremena na vrijeme preobrazili bi intimni radni prostor u prostor otvoren za poglede. U takvoj suradnji bez obaveza, rutine i klasičnih galerijskih kanona vidim mogućnost za prisniju vezu između umjetnika i umjetnika i umjetnika i promatrača. Time gostujući umjetnik stječe nova iskustva boraveći u novom okruženju, sredina u kojoj boravi dobiva priliku upoznati njegovo umjetničko stvaralaštvo, a sredina iz koje dolazi biva prezentirana na najbolji mogući način – putem kulturnog stvaralaštva. Širenje broja umjetnika uključenih u ideju o "Otvorenom atelieru", a time i širenje broja regija koje se tim putem predstavljaju jedan je od mogućih smjerova razvoja ove ideje o čemu su razgovori sa umjetnicima već započeti ( Zagreb, Ljubljana, Austrija, Labin, Brač, Vinkovci, Karlovac.

03 - 04. 10. 2009. - "5. MEĐUNARODNI FESTIVAL FILMA I VIDEA SESVETE"

- Sudjelovanje u kategoriji ciklusa eksperimentalnih filmova sa video radovima "Idea" i "Lust for life" nastalim u sklopu postdiplomskog studija slikarstva i videa na ALUO Ljubljana 2009.

  13. 05. - 03. 06. 2009. - GALERIJA "VJEKOSLAV KARAS", Gradski muzej Karlovac.

Samostalna izložba pod nazivom "Paralelno putovanje"

Izložba uključuje četiri cjeline, koje kroz različite medije - fotografiju, video, print i klasične slikarske tehnike propituju mogućnosti tzv. slikanja sjenama.

Prva cjelina nosi naziv "Sjene iz ateljea" u kojoj, u početku nezvani gost-sjena, putujući preko slikarskog platna postaje nositeljem uloge pripovjedača i evocira intiman prostor umjetnikovog ateljea.

Druga cjelina "U sjeni katedrale", bavi se mogućnostima manipulacije sjenom, uz pomoć šablona i različitih zapreka, u svrhu dobivanja duhovnog ugođaja prostora u kojima zapravo nismo boravili.

Treća cjelina "Sjena bar koda", sjenom kao medijem pokušava asocirati duh današnice, koristeći se bar kodom kao simbolom potrošačkog društva.

Červtra cjelina "Parallel trip", iskoristivši tehničko ograničenje kamere u night modu, simbolično opisuje suživot sa osamostaljenom sjenom....Umjetnik je osoba sazdana od vlastitih suprotnosti. To je onaj koji daje odgovore, ali ih i traži. Umjetnički svijet možemo istraživati temom koja se nameće iz vanjskog ili unutarnjeg svijeta, a procesuirana je senzibilitetom samog umjetnika.

...Na ovom putu umjetnik temu ispituje uz pomoć određenog medija. Medij je sredstvo navigacije, a tema su postavljena pitanja. Umjetnici su prvotno  senzibilna i  duhovno bogata bića. Oni su nepresušno vrelo ljudskog postojanja i zaslužuju divljenje ovoga svijeta. Najčešće u samoći ateljea rađaju ideje koje  kasnije uobličuju kroz različite medije....                                                            autorica predgovora, Aleksandra Goreta

...Sve na ovom našem svijetu razvija se u vremenu i raste, pa tako i naše misli. Misli koje nas zaokupljaju oblikuju našu budućnost. Tako je i svojevremena cjelina od tri, narasla u cjelinu od četiri. Iskorištavajući tehničko ograničenje kamere u "night modu" dobila sam video u kojem je sjena i dalje nositelj uloge pripovjedača. Naziv rada, "Parallel trip", simbolično opisuje moj suživot s osamostaljenom sjenom. Lovila sam je i lovila, a ona je jako dobro znala kuda me vodi. I kao što ljudi koje susrećemo oplemenjuju naše misli tako je i moja vjerna pratiteljica sjena nadogradila moje viđenje slikanja. Potaknut likovnom kvalitetom sjene prerađene uređajem kamere, zatvorio se krug. Od slike po kojoj je šarao "neželjeni gost", preko istraživanja kroz različite medije koji su odgovarali trenutku, ponovno do slike. I misao kojom autorica predgovora završava tekst kada kaže: "Vratila sam se doma", najbolji je opis onoga što trenutno osjećam..."       autorica, Ivana Ožetski

- 12 - 15. 05. 2009. - "SPECULUM ARITUM 09." - integrirana umetnost mešane realnosti - TRBOVLJE - LJUBLJANA. "VIDEO MATCH 09." - izbor digitalnih video radova akademije La Esmeralda, Mexico City, po izboru Neli Ružić i video radova ALUO Ljubljana, po izboru doc. Dušana Bučara. Sudjelovanje sa video radom "Idea" 05`14``.

- 07. 08. - 15. 09. 2008. - GALERIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI "SLAVKO KOPAČ", Gradski muzej Vinkovci, samostalna izložba pod nazivom "Slikanje sjenama III"

- 20. 06. 2008. Galerija "Alvona", Labin, samostalna izložba, Adumbratio II

tekst: Vida Pust Škrgulja

"Ako  je tama odsustvo svjetlosti, sjena, ta nestašna pratiteljica svjetlosnih promjena u trodimenzionalnom prostoru, svojom pojavnošću već  od davnina potiče na razmišljanje o međuprostoru između svjetlosti i tame, između plohe i volumena, između stvarnog i zamišljenog, materijalnog i duhovnog, svjetovnog i sakralnog…  Izložba likovnih djela iz ciklusa „Slikanje sjenama“ Ivane Ožetski u  ambijentu  labinske  galerije  Alvona možda na poseban način potiče na razmišljanje o pitanjima  granica i dimenzija takvih  međuprostora u prožimanju fizičke i metafizičke  pojavnosti  predmeta i njihovih sjena, u traženju sjene kao nositelja likovne kreacije u prostoru u kojem se sakralna namjena  prošlosti nadovezuje na duhovnost, profiliranu kroz senzibilitet likovnog shvaćanja istog prostora u nekom drugom vremenu.

Sjena je ušla u likovnost Ivane Ožetski kao nepredvidljiva konstanta nematerijalnog odraza materijalnosti svakodnevnih, banalnih predmeta i krenula putovima vlastite afirmacije i opredmećenja kroz nove likovne interpretacije. Kao nositeljica odraza stvarnog predmeta, nositeljica sjećanja, iluzije, optičke varke… sjena u kontekstu postava Adumbratio II povezuje tri likovne cjeline postavljene na četiri zida galerije s očuvanim gabaritima i u galerijski prostor integriranim osnovnim linijama nekadašnjeg oltara u nekadašnjem sakralnom prostoru. Prva cjelina (Sjena iz ateljea) priziva sjećanje na sjenu koja je, neulovljiva, ušla u stvarni prostor slikaričina domaćeg ambijenta, donoseći poziv na igru. Zaustavljena na svome putu, ona je potakla slikaricu na stvaranje nove cjeline kroz koju se fotografskim zapisima likovnih intervencija u realnim prostorima različitih namjena stvara iluzija doživljaja sakralnog prostora (U sjeni katedrale). Projekcijom sjene gotičke rozete na praznu središnju plohu oltara ostvaruje se mogućnost cjelovite asocijativne resakralizacije prostora posredstvom likovne ideje, koja obuhvaća i putovanja sjena posjetitelja kroz galerijski prostor,  vođena trenutačnim izvorima svjetlosti u realnom prostoru.  No, ako “sjene katedrale”  naznačuju mogućnost slobode  pomicanja granica između  tvarnog i duhovnog svijeta,  treća  cjelina (Bar kod No.5)  sažima ukupnost  nekog postojanja  u  prostoru  i vremenu na minimalistički, uniformni  zapis u strogo kontroliranim uvjetima. Sjena je napokon zatočena i evidentirana.  Sloboda ostaje privid. Čovjek se svodi na kodirani zapis. Na liniju, plohu i broj.  

Razmišljajući dalje, sjetih se negdje zapisane misli da je slika, prije svega, “ravna ploha prekrivaena bojma, složenim u nekom redu” (Maurice Denis, 1891.). Sve ostalo je iluzija. Sve ostalo je sposobnost pojedinca da se uzdiže, koliko je moguće, prema gornjem rubu Platonove spilje na čijim se zidovima poigravaju sjene u odrazu svjetlosti vječite i nedokučive vatre života...  Adumbratio je približavanje sjeni, a to može biti i sjenčanje, skiciranje, ocrtavanje, ali i zasjenjivanje, obmanjivanje, prekrivanje...  Sjena je dijete svjetlosti i mraka.  I kao dijete, neprestano je u pokretu,  šireći svijetom nasljeđena svojstva svojih “roditelja”.  U tome je slična nama, ljudima, što putujemo, pokrenuti vatrom života kroz predjele svjetlosti i mraka iz kojeg izranjamo rođenjem i ponovno mu se vraćamo u trenutku smrti. I kao što svjetlost - kao fizikalna pojava omogućuje stvaranje sjene kao odraza predmeta u svijetu kojem pripadamo,  u čovjeku  katkad zasja i ona prometejska, iskričava svjetlost  stvaralačkog duha.  Njezinim se dodirom stvaraju djela od kojih je satkana živopisna prostirka povijesnog razvoja čovječanstva.  No, je li slika te povijesti stvarna?  Je li stvarna ideja slobode stvaralaštva?  Gdje su granice naše osobne slobode? Kojim su kodovima zapisana prapočela naše duhovne i materijalne egzistencije?  Što je sjena?  Jesmo li i mi sami samo sjene u varljivom šarenilu boja koje nestaju čim se izvor svjetlosti ugasi?

 “Slikanje sjenama” Ivane Ožetski,  možemo reći da otvara niz zanimljivih i tematski jezgrovitih pitanja. Zadržimo li se na razini analitičkog razmatranja mogućnosti likovnog izričaja u kombiniranju raznovrsnih tehnika i iskustava, u kojima je višegodišnje bavljenje autorice  scenografijom i video-zapisom nedvojbeno ostavilo traga, pitanja se otvaraju. Ponese li nas misao u područja ikonoloških promišljanja funkcionalnosti desakraliziranih prostora i mogućnosti njihove ponovne sakralizacije posredstvom umjetnosti,  Ivanina  izložba upućuje  na jednu od mogućnosti.  I ako nam u predvečerje, kad se sjene minuloga dana razmile blagim padinama istarskih brežuljaka, a pogled prati posljednje zrake svjetlosti na liniji obzora u suton, mislima proleti ideja uhvaćene sjene, zaustavljenog trenutka, zapisa neuhvatljivog u prolaznosti svega što sačinjava naš materijalni život,  izložba je ostvarila svoje poslanstvo. Postavila je pitanje. Niz pitanja. I nenametljivo ponudila neke od mogućih odgovora. Možemo ih prihvatiti. No, ne moramo.  Ars longa, vita brevis - život je kratak, a umjetnost  traje, obraćajući se  svima koji žele osluhnuti njezinu zovu i,  makar na trenutak,  udahnuti život Sjeni, nestašnom djetetu Svjetlosti i Mraka.

Prosinac, 2007. - "6. BIENNALE INTRRNAZIONALE DELL`ARTE CONTEMPORANEA", Firenca, Italija

U prostoru Fortezza da Basso, u organizaciji Arte Studia održano je šesto izdanje biennala pod pokroviteljstvom ministarstva kulture Italije, regije Toskane, Grada Firence i UN-a. Biennale u trajanju od devet dana okupilo je 816 sudionika iz različitih zemalja svijeta.Sudjelovanje na izložbi sufinancirano je u programu međunarodne kulturne suradnje sredstvima Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, šport i teh. kulturu Zagrebačke Županije, te sredstvima Gradskog ureda za kulturu Grada Ivanić-Grada.  Grupa izloženih radova pod nazivom "Slikanje sjenama" nagrađena je nagradom Predsjednika Biennala - Pasquale Celona.

15. 10. - 04. 11. 2007. -  "5. DRAVA ART ANNALE  KOPRIVNICA 2007", Muzej Grada Koprivnice

tekst: Draženka Jalšić Ernečić

Iz predgovora: "...Ovogodišnja tema, tema petog DAAK-a DRAVA - VODA JE ŽIVOT okupila je 22 autora sa ukupno 40 radova najrazličitijih poetika, tehnika, stilova i načina...  Mladi umjetnici su problem pitke vode promišljali krajnje neopterećeno i slobodno, od primarnog poigravanja motivom materijalne pojavnosti vode kao činjenice koje često uzimamo zdravo za gotovo, pa sve do ekološkog moraliziranja koje se bavi sve većim nedostatkom iste. Drava kao zajednički nazivnik uz koju se može preispitivati problem pitke vode ove je godine naglasak stavila na radove sa izraženim društvenim angažmanom (Dejan Kljun, Luka Bunić / Smiljana Šafarić Bunić / Nikola Šafarić), koji po prvi put u pet godina postojanja poprima i elemente potrebe za stvarnim političkim djelovanjem (Ivana Ožetski) u potrazi za otvorenim mogućnostima i potrebom za promjenom postojećeg stanja. Životvornost vode kao tema umjetničkog preispitivanja i okosnoca ovogodišnjeg DAAK-a mlade su umjetnike inspirirali u širokom rasponu poetika i načina, koji su se odrazili i na profil pete DAAK-ove izložbe...

Druga otkupna nagrada 05. DAAK-a 2007., Nagrada Tuborga, za rad "Aktualno, Ivanić Grad, jesen 2007." Angažiranost Ivane Ožetski posve je usklađena sa današnjim trenutkom i zabrinjavajućim problemom pitke vode koji u zadnje vrijeme muči dio hrvatskog stanovništva. Autorica je krenula od dokumentarnog bilježenja reakcije stanovnika u Ivanić Gradu da bi potom srž problema konceptualnim obratom pretvorila u vizualni simbol - likovno djelo.Vrlo snažna i angažirana poruka o čovjekovoj potrebi za pitkom vodom izrečena je na posve jednostavan način. Radom se iskazuje svijest da je i pitka voda postala roba, čije se primanje i čistoća uvjetuju političkom trgovinom. Kritika je to društva, ovdje i sada....

- 01. 03. - ¸7. 03. 2007. Galerija CEKAO, Zagreb - samostalna izložba "Slikanje sjenama"

tekst: Maja Vuksanović

Priče (iz) sjene: "Stvaraoci priče za svoja djela crpe iz svijeta, koji ih okružuje. To je jedan od izvora gdje traže inspiraciju, a rezultat je odraz ili preslika toga na platno ili materijalizacija u odabranom likovnom sredstvu. Ponekad ipak vanjski svijet preuzme vodeću ulogu ili nametne svoju priču. Što se dogodi, kad ta nadjača onu unutarnju? Možda je dovoljno samo prepustiti se njenom vodstvu? Primijeniti njen jezik za vlastitu poruku ili lajtmotiv vlastitog rada?

Kroz prozor ateljea je u slikaričin intimni prostor dopirala svjetlost i poigravala se odsjevima predmeta te ih svojevoljno razmještala, gdje je poželjela. Nametljivica, koja je prodrla u prostor ateljea i zavukla se u njega kao nekakav duh nametala je svoju priču, svoje slike i tražila pažnju. To, što je u prvom trenutku izgledalo kao smetnja, kao iritantna činjenica, na taj je način dobilo umjetničku vrijednost i preobrazilo se u umjetničko djelo. Izraz unutarnjeg glasa, koji je u tome pronašao prepoznao priču i prelio je na platno. Sjena, blijedi, slabašni izraz predmetnog svijeta, bila je dovoljno jaka da je pobudila kreativni moment i ujedno dosegla svoje. Bilo ju je nemoguće izbjeći, zato ju je autorica iskoristila i tu smetnju nadgradila u koncept koji je dobio simboličku vrijednost.

Nastao je triptih, koji obliku je dovršenu cjelinu. Iz igre svjetlosti nastala je nova priča. Svaki dio triptiha ima svoj karakter i svaki dio je bitan djelić mozaika, koji doprinosi njenoj ravnoteži. Izvire iz mikrokozmosa, koji ima intimnu notu. Iz autoričinog osobnog svijeta i vlastitog odnosa te odaziva na zatečenu situaciju. Suštinu toga predstavlja svijet slikarstva. Borba za prostor i preispitivanje o problematici tehnologije. Kako stvarnost prenijeti na platno, kako dočarati iluziju? Iz tog unutarnjeg svijeta potom je učinjen korak prema van. Drugi dio još uvijek nosi intimni pečat ali ovaj put dobiva duhovni karakter. Stvara utopiju, fiktivnu kulisu nečeg veličanstvenog, čega u zbilji nema. Autorica uspijeva dočarati iluziju sublimnog i stvoriti utočište duhovnog prostora katedrale. Posljednju fazu obilježava iskorak u makrokozmos, u vanjski svijet. Doticaj sa potrošačkim društvom i njezinim zakonitostima. Iako smo u njega ukalupljeni i njemu podređeni, autorica pokušava dati svoje viđenje, do jedne mjere kritiku ili bar upozorenje na ponor u koji nas vodi ubrzani ritam življenja. Svaki pojedini dio, mogao bi biti priča za sebe, iako tek kao cjelina, djeluje homogeno i nosi dublju poruku.Pojedini dijelovi razdijeljeni su na tri odvojena segmenta, koji opisuju proces nastajanja ovog složenog koncepta. Istovremeno osmišljavaju ideju i razbijaju iluziju, koja nastaje pri pogledu na platno. Autorica promišljeno prati cijeli proces i već u osnovi same ideje nalazi se namjera za razgradnjom fikcije. Na neki se način pojavljuje u dokumentarnoj ulozi. Ona je ta, koja bilježi priču, koju su stvorile sjene. Iako, ako bolje pogledamo, shvaćamo da ja zapravo ona  ta koja, u određenom trenutku - kada je koncept osviješten - preuzima glavnu ulogu, vodi sjene, poigrava se s njima i usmjerava ih u stvaranje vlastite priče. Video zapis zapravo ima funkciju razotkrivanja manipulacije i usmjerava pogled u realnu situaciju. Dekonstruira varljivu konstrukciju, koju stvara prikaz na platnu.

Prvi dio tako prokazuje proces nastajanja priče, njen razvoj i zapravo rađanje ideje. Drugi dio bilježi najbolje sekvence, koje su nastale na tom putovanju. I mada se ponovno čini, da glavna riječ pripada sjenama, autorica je ta koja izabire trenutke, i pritiskom na okidač fotoaparata određuje i zaustavlja sjenu u željenom trenutku. Predstavlja rezultate, koji su nastali u toj igri odmjeravanja moći, traženja zajedničkog jezika i suživota. Pri ponovnom konstruiranju iluzije, autorica je dosljedna do te mjere, da za pozadinu svojih prizora odabire različite vrste (realnih) podloga i materijala, koji doprinose uvjerljivijoj slici cjeline i podupiru mehanizam i postavljeni pred znatiželjno i kritičko oko promatrača. Dobiva novi životni prostor, a samim time i novi kontekst te tako počinju sjene ponovno pisati novu priču...